Damir Rajtenbah

Moja priča

Kao što to često u životu biva, moja priča započela je sasvim slučajno.

Redovno „servisiranje“, mojih već potrošenih zuba, kod mog višedecenijskog stomatologa, završilo se tog vrelog junskog dana, pre deset godina, pitanjem: „A šta Vam je to na nepcu?“

Rečenicom koja će mi zauvek promeniti život.

Usledila je konsultacija sa iskusnijim kolegom po čijem sam izrazu lica počeo da shvatam da bi ta „cista“ mogla biti nešto mnogo ozbiljnije.

Nakon mesec dana bega u bezbrižnost letovanja, povratak u stvarnost bio je ekspresno surov.

Nakon magnetne rezonance, maksilofacijalni hirurg, profesor Miroslav Ilić, koji me i danas kontroliše, nalaže hitnu operaciju.

Tri dana u bolnici, a zatim odlazak kući na dvonedeljno iščekivanje PH nalaza.

To je ujedno bio i početak jedne od nekoliko lekcija koje ću apsolvirati tokom tih teških dana, nedelja i meseci.

Čovek jednostavno mora da se naoruža strpljenjem, koliko god to bilo teško.

Nažalost, baš na taj istorijski datum, 5. oktobra, profesor mi saopštava da je reč o kanceru i da idemo na novu operaciju već za pet dana.

Da, to je trenutak kada se ceo svet sruši oko tebe i kada počinje teška borba sa slutnjama, crnim mislima, viškom raznoraznih informacija, poluinformacija i svime što uz to ide.

Profesor Ilić je vrhunski, možda i najbolji novosadski maksilofacijalni hirurg, sa kojim se, eto, već deset godina, „družim“. Pod njegovim „nožem“ bio sam tokom ove protekle decenije čak tri puta.

Taj treći put nije imao veze sa kancerom, ali kada je glava u pitanju, nijedan problem koji se pojavi u istoj regiji ne prepušta se slučaju.

Profesorova jedina mana jeste hronični nedostatak talenta za komunikaciju.

U međuvremenu sam se na to navikao, ali tog 5. oktobra, kada je, ne gledajući u mene, upitao: „Sestro, koja beše šifra za maligno?“, nije bilo nimalo lako.

Operacija je prošla bolje nego što se i sam profesor nadao, pa je opcija u kojoj ostajem bez velikog dela nepca i mogućnosti normalnog govora bez adekvatne proteze, srećom, otpala.

Ovde izvlačim još jednu pouku – redovna kontrola sopstvenog zdravstvenog stanja, dakle, preventiva, čini više od pola posla.

Šta bi bilo da tog dana nisam otišao kod zubara?

Koliku bi površinu kancer zahvatio i koliko bi kasnija reakcija bila uspešna?

Kancer ne boli. Ja nikakvih tegoba nisam imao na osnovu kojih bih mogao da posumnjam da se nešto loše dešava…

Posle operacije ponovo sledi čekanje PH nalaza, koji potvrđuju da je uklonjeno tkivo bilo kancerogeno. Međutim, ti nalazi sročeni su na način na koji laik, ali ne samo laik već i mnogi doktori do kojih ću u međuvremenu doći, ne mogu sa bilo kakvom preciznošću da kažu šta bi tačno trebalo dalje raditi i da li se smatra da je kancer u potpunosti odstranjen.

Ja nade polažem u onaj stari stereotip da hirurg voli da seče, pa ako je ovaj moj najpre najavio, a na kraju nije realizovao tu „veliku seču“, za to je, verujem, imao dobar i pozitivan razlog.

U nedeljama tokom kojih iščekujem odluku onkološke komisije odlazim na konsultacije, odnosno po drugo, a zatim i po treće mišljenje.

Najpre u Osijek, potom na VMA u Beogradu, a rezultat je poražavajući – dva doktora, dva mišljenja, a oba se razlikuju od novosadskog.

Prvi bi ponovo operisao, i to radikalno, drugi ne bi radio baš ništa više, a treći ne bi ponovo operisao ali bi primenio zračnu terapiju.

Ne znam koja je ovo pouka po redu – morate se po svaku cenu odlučiti za lekara kojem ćete verovati i sa tog puta više „nema skretanja“ ako želite da sačuvate makar koliku-toliku psihološku stabilnost.

Nakon što mi je onkološka komisija na Institutu u Sremskoj Kamenici, na čijem je čelu bio dr Igor Đan (specijalista radijacione onkologije), koji je danas jedna od najvažnijih karika u našem udruženju, odredila terapiju od 35 zračenja, preostalo je samo da se sačeka početak lečenja.

Priznajem da sam u trenutku određivanja terapije bio srećan što me neće zadesiti ta strašna i teško podnošljiva hemioterapija, ali mi se nimalo nije dopalo obrazloženje: „Vaša vrsta kancera otporna je na nju.“

Proces zračenja otegao se na tri meseca i bio je prilično mučan.

Aparati su se često kvarili, što je znalo da izazove i poneku višednevnu frustrirajuću pauzu, ali je moj organizam sve teže podnosio zračenje kako je vreme odmicalo.

Ostao sam bez čula ukusa, rane u ustima bile su drastične, mogao sam samo da „pijem“ hranu, a na kraju više nisam mogao ni da govorim, pa je sve to zajedno uzrokovalo nove pauze.

Iz ovog perioda posebno izdvajam podršku i pomoć koje sam dobijao pre svega od porodice i prijatelja, ali i od poznanika širom bivše Jugoslavije.

Podrška nije bila samo moralna već su mi ljudi slali lekove i preparate do kojih se kod nas nije moglo doći, a koji su mi značajno pomogli tokom celog procesa.

U teškim vremenima čovek se prijatno iznenadi kada vidi kakvi sve ljudi postoje i koliko mogu da imponuju nečija empatija i nesebičnost.

Nakon završetka terapije počinje novi period neizvesnosti – magnetne rezonance, CT snimanja i razne druge kontrole.

U početku je njihov tempo intenzivan, na svaka tri meseca, a vremenom se kontrole proređuju, da bi se danas svele na godišnji nivo.

I ovde čovek mora da bude spreman na specifičnu psihološku igru – na iščekivanje onoga što će pisati na papiru nakon što vam na šalteru uruče kovertu.

Sada već znam u koji deo papira odmah gledam…

Nadam se da se iz svega napisanog jasno vidi koliko su važni uloga i misija našeg udruženja i na koliko bi detalja moglo da se utiče i na šta bi sve mogla da se skrene pažnja kako bi se ljudima olakšale njihove životne bitke.

Na kraju svakog tunela zaista postoji svetlo. Ja se nadam da će svako do njega u budućnosti dolaziti na mnogo lakši i bezbolniji način.

Scroll to Top